"У СНУ"
Дечак се сећа. Дечак је тужан. Дечак тражи очи.
Дечак види зелено. Шта ће дечак сањати?
Хајде да се ноћас сретнемо. У сну.
Узећемо се за руке и летети.
Девојчица и дечак ће уронити у плави океан снова.
Изаћи ће чисти и невини и грејати се на зрацима сунца сна.

На белом камену поред воде и биља смешиће се и гледати.
Дечак ће рећи : Ја видим. Девојчица ће рећи : Ја осећам.
Заједно ће рећи : Ја сам ти, ми смо једно.
У сну


СВЕТИ СИНОД ГРЧКЕ ПРАВОСЛАВНЕ ЦРКВЕ НАРОДУ
Архијереји Грчке православне цркве, који су се окупили на редовном заседању од 5. до 8. октобра 2010. године, сматрају за своју дужност да се обрате својој пастви, народу Божијем, као и свим људима који нису равнодушни према језику истине и љубави.
Живимо у тешком и драматичном времену. Као земља смо се суочили са најтежом економском кризом која код већине људи изазива осећај несигурности и страха. Не знамо шта ће нам донети следећи дан. Очигледно је да је наша отаџбина већ поробљена, њоме фактички управљају кредитори. Знамо да многи од вас чекају да Црква каже своју реч и заузме позицију у вези са догађајима које заједно гледамо.
То што преживљава сада наша отаџбина нема преседана и веома је потресно. Раме уз раме са духовном, социјалном и економском кризом иде рушење свих наших темеља. Говоримо о покушају искорењивања и уништавања наше традиције, онога што се одувек сматрало за темељ живота наше отаџбине. У социјалној сфери покушавају да уклоне наше темеље и права. При томе, држава то чини дајући невероватно објашњење: "Ми смо принуђени на такве мере од стране наших кредитора". На тај начин ми, као земља, фактички признајемо да се налазимо под окупацијом и испуњавамо вољу наших нових (иностраних) владара. У вези са тим јавља се следеће питање - да ли се њихови захтеви тичу само финансијске и социјалне области или се шире и на духовни и културни идентитет, као и на самосталност наше отаџбине?
С обзиром на ову ситуацију у којој смо се нашли, сваки разуман човек ће поставити питање: Зашто раније нисмо предузели тако драстичне мере о којима се данас прича да су одавно биле потребне? Зашто сва та патологија нашег друштвеног живота коју сада са таквим напором покушавамо да савладамо, није била на време лечена? Зашто је било неопходно чекати док нисмо дошли у садашње критично стање? Ето, већ неколико деценија нашом државом управљају једни те исти људи. Којим политичким циљевима су се руководили знајући да воде земљу у катастрофу, а данас се осећају безбедно, доживљавајући себе само као извршиоце туђе воље? Данас се дешавају такве радикалне реформе које би раније подигле целу Грчку. Данас, међутим, скоро да нема отпора томе.
Наша економска криза повезана је са неравнотежом између производње и потрошње. Између спорог темпа производње који смо успели да постигнемо, и високог нивоа живота на који смо навикли. Када потрошња значајно превазилази производњу економски баланс неизбежно претеже на страну расхода. Да би се изборила са тим, наша земља је принуђена да прибегава спољашњим зајмовима. Када кредитори почну да траже враћање дугова настаје криза, а за њом и банкрот. Међутим, економска криза која гњечи и притиска нашу Отаџбину је само врх леденог брега. То је последица и плод једне друге – духовне кризе.
Диспропорција између потрошње и производње није само економска категорија, већ пре свега показатељ духовног слома. Знак моралне кризе која је дотакла како власт, тако и народ. Власт која није могла да се понаша одговорно пред народом, није могла или није хтела да говори са њим језиком истине, пропагирала је лажне идеале, помагала корупцију. Једини њен циљ је био долазак на власт. Она је фактички деловала против правих интереса народа и наше земље.
Са друге стране, ми смо се као народ понашали неодговорно. Обоготворили смо богатство, тражили сит и спокојан живот, нисмо презирали обману и лаку зараду. Више нас није било брига шта се догађа у свету и у нашој земљи. Професионална удружења и социјалне групе су самовољно захтевале очување својих права, бивајући потпуно равнодушни према томе како ће се ти захтеви одразити на наше друштво у целини и у великој мери су помогли да се нађемо у садашњем положају.
Суштина духовне кризе састоји се у одсуству смисла живота и затварању човека у једнодимензионалну садашњост – свођењем на његов егоцентрични самољубиви инстинкт. То је садашњост без будућности, без идеала и визије. Садашњост осуђена на монотонију и досаду. То је претварање живота у привремено растојање између два догађаја: рођења и смрти, са једином неизвесношћу колико ће времена проћи између. У таквој перспективи бесциљност се такмичи са бесмислом, што на крају доводи до трагичних последица. Тада на питање: "Зашто, сине, узимаш наркотике?", чујеш као одговор: "Реците ми, зашто је не бих узимао? Не надам се више ничему и ништа не очекујем. Једина моја радост је дрога." А ми, уместо да пронађемо смисао живота стремимо богатству, комфору, благостању. Међутим, када осим потрошње не постоји други циљ живота, када материјална самосталност и њено показивање постане једино средство да се домогнеш друштвеног признања, онда разврат постаје једини могући начин живота. У противном, ако се ниси развратио, глуп си. Многи су тако размишљали и чинили, те смо тако достигли да су се развратиле не само наше власти, већ и велики део нашег народа. Вечно питање – дилему Достојевског "слобода или срећа" проживљавамо у свом њеном трагичном размаху. Изабрали смо умишљено благостање, а изгубили слободу и то не само нашу личну, већ и слободу наше Отаџбине. Данас човек (можда и оправдано) стрепи од помисли о смањењу своје зараде, али га скоро уопште не брину дефицити новца који држава даје за образовање. Не брине ни за сопствену децу која се гасе у својим многобројним зависностима, не брине ни за обезвређивање људске личности и живота. То је истински смисао садашње кризе и извор економских тешкоћа, којима се без милости користе "светски владари".
На заседању Светог синода, ми, ваши духовни оци, критично смо оценили своја дела. Пожелели смо да преузмемо одговорност на себе и нађемо своју кривицу у кризи коју преживљавамо. Знамо да смо изазвали код вас огорченост, а можда и довели у искушење. Нисмо реаговали брзо и стварно на понашање клира које вас је повредило. Људи који желе да раскину везу народа са Мајком Црквом, који се користе истинитим али и измишљеним скандалима, потрудили су се да смање ваше поверење у Цркву.
Желимо да вам кажемо да Црква поседује противотров култу потрошње, то је аскеза (подвижништво). Док је потрошња ћорсокак (јер живот нема смисла), аскеза је пут (јер води правом животу). Циљ аскезе није одбацивање задовољства, већ испуњење живота дубином и садржајем. Она је налик тренингу спортисте који га доводи до освајања медаље. Та медаља није ништа друго до живот, који побеђује смрт, живот обогаћен љубављу. Аскеза је пут слободе од ропства сувишним стварима, ропства које нас је данас направило предметом подсмеха.
Забрињава нас стање нашег образовања, јер савремени образовни систем гледа на ученика не као на личност, већ као на компјутер. Једина функција тог система је "убацивање" информација у њега. Индивидуалност ученика се не узима у обзир и не прихвата. Наша деца с правом одбацују такво образовање. Зато нас брине следећа реформа средњег образовања која се припрема. Признајемо да састављање уџбеника спада у област одговорности државе. Њихов садржај се, међутим, тиче сваког грађанина. Многи од њих очекују од Цркве да подигне свој смирени глас по том питању.
Желимо да сви наши храмови отворе своја врата нашој омладини. У парохије које су то урадиле прилази много наше деце која траже смисао и наду.
Знамо да од нас, ваших пастира, тражите херојску, живу Цркву, са пророчком речју, актуелном проповеди за младе, која није посветовњачена, већ бескомпромисна, слободна и снажна. Цркву која се не боји да се одупре лукавом систему овога света, чак и ако то доведе до прогона и мучеништва.
Црква је једина институција која може стати уз човека и подржати га. Међутим, Црква – то смо сви ми, и у томе се и састоји Њена и наша сила. Јединство између пастира и пастве желе, пре свега, да униште "светски владари". Они знају да ако поразе пастира, лако ће растерати и заробити стадо. Сећате се историје – свуда где су се борили са Богом, коначни циљ удара био је човек и његово потпуно свођење на ниво животиње. Насупрот томе, очовечење Бога је највеће узвишење човека. Црква иступа не против државе, већ против оних који стоје иза ње, који покушавају да вас лише наде и идеала. Сећате се да је, сагласно са оценом многих економиста, ова криза створена вештачки да би била инструмент за остварење глобалне државе од стране сила којима тешко да се може приписати љубав према човеку.
Црква има свој став у вези са садашњим критичним положајем, јер није престала да буде део историје и људског рода. Црква не може да затвара очи на било какву неправду, већ мора бити спремна на сведочење и мучеништво. Знамо да људи поред нас гладују и да имају потребе, а да им душу често испуњава очајање. Знамо то, јер је прво место где долазе у потрази за надом и смислом њихов парохијски храм. Наш циљ и задатак је да свака парохија постане центар кроз који би пастирски рад дотакао и обгрлио цело друштво.
Одлучили смо да створимо центар за анализу социјалних проблема који не би само пратио, већ се и успешно борио са проблемима изазваним данашњом кризом. Наш задатак је развој добротворне делатности сваке парохије, тако да не остане ни један човек који би могао остати без оброка. Знате да Црква у вези са тим спроводи колосални напор. Знате, јер многи од вас подржавају напоре ваших парохија својим трудом или економском помоћи. Позивамо вас да постанете ближи својој парохији, да бисмо заједно могли да се подржимо у овим тешким временима.
Наш народ се и раније суочавао са сиромаштвом и гладовањем, али је издржао и победио јер је имао идеале и вредности. Сви заједно можемо помоћи једном човеку, а један подржати све. Бог нас није створио плашљивим, већ нам је даровао дух силе и љубави. Тим духом, збијени око наше велике породице, наше Цркве, бивајући свесни наших грешака, у потрази за смислом живота и љубави, изаћи ћемо из ових сложених искушења.


среда, 24. новембар 2004.

ПЕСМА : СЕЋАМ СЕ

SEĆAM SE

Sećam se.
Sreli smo se nenadano.
Baš slučajno.
Netipično.
Malo je nedostajalo
da oboje budemo
na nekom drugom mestu.
Kada sam te ugledao
odmah si mi zapela za oko.
Od toliko devojaka baš ti!
Otišao sam
ali sam se vratio i prišao ti.

Od tada smo zajedno.
Sa tobom nemam tajni
Sa tobom sve mogu.
Sa tobom sve hoću.
Sa tobom mi je sve lako.
Sa tobom sam.
Sa tobom.

Vrlo brzo sam ti rekao da te volim.
Mnogi bi rekli prebrzo.
Ali,takva si ti.
Lako te je zavoleti.
Zavoleo sam te
jer si i tada bila ko devojčica,
a odrasla,zrela,ozbiljna.
Sva u takvim suprotnostima.
Ponašala si se bezbrižno a nisi bila.
Smešila se često a drugi ne bi.
Zbog tebe sam plakao ali od sreće.
Ti nisi plakala iako tada nisi bila srećna.

Rekao sam ti da te volim.
Nisi mi verovala.
Želeo sam da vreme prolazi
svetlosnom brzinom
da bi se uverila u to.
Želeo sam da provedemo
što više vremena zajedno,
zauvek,neograničeno.

Danas ti kažem,
zato što sam to tada sebi obećao:
-Jel vidiš da si odmah mogla da mi veruješ.
Jedva sam čekao.
Ne to,da ti to kažem.
Nego, taj osećaj protoka vremena
u zajedništvu,u poverenju,
i da se sa zadovoljstvom prisetim,
kako sam se tada,na početku,
plašio da ću te izgubiti,
kako sam tada očajnički želeo da saznam,
kako je lepo biti zajedno,
biti sa tobom,
godinama,
beskrajno,
do kraja života.
Imali smo sreće.

Sa osmehom se sećam.
Sećam se.
Izgledaš mi ista.
I danas si moja devojčica,
iako smo zašli u godine.
Tada sam te zavoleo i zaljubio se,
svestan zabluda zaljubljivanja.
Danas,posle toliko godina,
volim te više,
više nego sebe,
više nego život.

Od početka smo znali
da nećemo imati dece.
A želeli smo.
Zato si ti moje dete
i ja sam tvoje.
Danas znam kako me voliš,
i koliko.
I tebi,znam,
srce brže zakuca
svaki put kada se ugledamo,
posle razdvojenosti,
ma koliko ona trajala.
Ne volimo da se razdvajamo.
Pazimo se,uvažavamo,
sporazumevamo pogledima.
Dišemo ko jedno.
Držimo se ko malo vode na dlanu.
Stvorili smo svet samo za nas.
U njemu nema mesta za druge.
Za druge imamo poseban svet.
Postali smo JinJang.
Isprepleteni,neodvojivi.

Sećam se knjige iz mladosti
“Više nego ljudski”,
koja govori o “homo geštaltu”,
novom vidu ljudskog bića,
sledećem koraku evolucije,
o biću koje se sastoji iz više bića,
koja mogu da opstaju i odvojeno,
ali koja su svrhovita samo kad su zajedno
i kad dopunjavanjem čine novo biće,
različito i bolje od njih pojedinačno.
Takvi smo nas dvoje.
Neki misle da smo čudni.
Većina nas ceni.
Govore o nama na poseban način.
Ne razdvajaju nas.
Živimo jedno u drugom.
Spokojni smo.
Spoznali smo suštinu ljubavi,
odnosa dvoje ljudi.

Sećam se,
zašto sam te zavoleo.

Znam,
zašto te volim.

Ispunila si me.
Očovečila.
Bio sam ti potreban.
Bila si mi potrebna.

Od kada te poznajem
osećam da živim dostojnim životom.
Volimo se,
zato što smo se pronašli
kao bliska i srodna bića,
zato što smo verovali jedno drugom.
Postali smo vera jedno drugom.
Koje si vere?
Njene!
Koje si vere?
Njegove!
Dve komplementarne vere.
Dve religije sa po jednim vernikom.
Odavno smo doneli nadu jedno drugom,
pa nam više nije bila potrebna.
Izgubili smo i beznađe.

Takav je bio naš život.
Takav je sada.
Svega se sećam.
Sećam se.
Sećamo sa zajedno.
Nasmejem se kad se setim
da sam davno mislio da ću da umrem
koliko te volim.
Danas, znam da živim da bih te voleo.

Život i smrt.
Ne plašim se ni jednog.
Često razmišljam o oboma,
o tebi i meni,
o životu i smrti.
I prvi put u životu,
ne mogu da se oduprem sebičnosti i strahu.
Moram da prećutim nešto.

Želim da odem pre tebe.
Plašim se života bez tebe.
To me užasava.
Želim da se držimo za ruke i gledamo
dok budem odlazio.
Želim da mi budeš jedina misao,
kao što si mi bila često u životu,
da mi budeš poslednja misao,
poslednja iskra života.

четвртак, 11. новембар 2004.

ПЕСМА : БУДИ

BUDI

Dečak jutrom
devojčicu budi.
Dečak glavom
nežnu misli.
Dečak gori.
Plima topi dečaka.
Nagon dečaka.
Dečak nije pri sebi.

Dečak odlazi s ovog sveta.
Vraćaju ga
i od gore i od dole.
Kažu
tvoje nije došlo.
Tvoje vreme tek dolazi.
Idi i udahnjuj
idi da veruju
u sebe.
Uči
sam
ti
druge.

Budi apostol
ako želiš.
Budi andjeo
ako možeš.
Budi bog
ako te hoće.

Samo
BUDI.

Budi
NEŠTO.

BUDI
NJEN.

уторак, 2. новембар 2004.

ПЕСМА: ДРЖАЛАЦ

DRŽALAC

Nerado sam se probudio,
kao da sam u snu
bio sa tobom.
Napuštanje kreveta
je bilo kao rastanak
sa tobom,
kao napuštanje
tebe,
obavijene
oko mene,
pa tako prigrljen i obmotan
tobom,
učauren
u tebe,
nisam hteo da postanem
leptir ili vilin konjic.

Buđenje je kao radjanje.
Rađamo se svakog jutra.
Porodi nas san.
Osećao sam se
kao da mi je neko
nešto oduzeo,
kao da sam nešto izgubio.
Da li su mi u snu
nešto ukrali?
Da li su me lišili nečega?
Čuvaj se snova.
To su svetovi
naseljeni raznim čudima,
neopisivi,
neshvatljivi.

I razumeh:
-Da je to što osećam
nedostajanje,
ništa drugo.
Da mi nedostaješ toliko
da je krevet,
TI,
da je jastuk,
TI,
da je posteljina,
TI,
da je sve čega se dotaknem,
TI.



Toliko mnoštvo tebe
bi trebalo da me usreći
ali
za čim god posegoh
tebe nestade.
Pokrih se preko glave,
uronih lice u jastuk.
Ti mi dođe još jače,
još jasnija,
sve sa osmehom.
Molih te bezglasno
da mi staviš
ruku na obraz,
tu tvoju malu
čvrstu ruku,
da mogu
da oslonim glavu,
da zaspim
na tvom dlanu
i da postanem
linije na njemu,
linija sudbine,
linija života,
linija ljubavi,
linija . . . . .

Onda će ti dlanovi
biti različiti
kao i moji
a tvoj dlan
držalac
će postati
ceo moj svet,

moj
oslonac.


понедељак, 1. новембар 2004.

ПЕСМА : "Ж"

« Ž «



Želim da mi noćas dođeš.
Ne u snu.
Već ti,
ti živa.
Iznenadi me.
Nečujno otključaj vrata,
dođi u postelju kraj mene usnulog.
Bez reči.
Ja ću,probuđen,razumeti
i ćutati.
U tišini noći,u tami,
bićemo celim bićem.
Izgubićemo se.
Pronaćićemo se.
Premetnućemo se
jedno u drugo.
Izvrnućemo se
naopačke.
Otkopčaćemo
nutrinu,
razmenićemo
srca,
oplodićemo
duše,
stopićemo
misli,
bez reči.

Želim da mi noćas dođeš.
Ne u snu.
Već ti,
ti živa.
Iznenadi me.
Nečujno otključaj vrata,
dođi u postelju kraj mene usnulog.
Bez reči.

Želim da mi noćas dođeš.
Ne u snu.
Već ti,
ti živa.

Želim da mi noćas dođeš.
Ne u snu.

Želim da mi noćas dođeš.

Želim.

Ž.

петак, 22. октобар 2004.

ПЕСМА: ЋЕРКА

ĆERKA


Imam ćerku.
Ja sam joj i otac i mati.
Začeo sam je i rodio.
Stvorio sam je
od čiste misli.
Otelotvorio sam je
i postala je stvarna.
Postoji,nije prikaza.
Mala je i mila.
Čupava.
Čupavo moje.
Mršava i prćasta.
Usvojio sam je.
Usvojila i ona mene.
Osvojila me.
A oduvek sam želeo
da imam i ćerku.
Moju pišulju.
Pišuljicu.
Guzu malu.
Pile moje.
Čim sam je video
znao sam,
biće moje dete.
I jeste.
Pružiću joj
sve što nije imala.
Biću uvek uz nju.
Više neće morati da se plaši.
Mraka.
Samoće.
Nemanja.
Napuštanja.
Rastajanja.
Uspavljivaću je.
Čitaću joj.
Šaputaću joj.
Kupaću je.
Maziću je po kosi.
Grliću je.
Ljubiću je.
Ljubavi joj neće nedostajati.
Gledaću je dok spava.
Teraću joj loše snove.
Budiću je poljupcima.
Budiću je pesmom.
Smejaćemo se zajedno.
Golicaću je dok ne pukne.
Bićemo nerazdvojni.
Brinuću o njenom zdravlju.
Pripremaću joj najbolju hranu.
Biće zdrava ko dren.
Kupovaću joj sve što želi.
Razmaziću je.
Paziću je.
Bdeću.
Gledaću kako raste.
Učiću je.
Učiću.

Imam ćerku.
Ja sam joj i otac i mati.

среда, 20. октобар 2004.

ПЕСМА : РЕЦЕПТ

RECEPT

Život mi piše pesme
ne ja.
Moj život
proživljen,ispunjen,
ne puko bivstvovanje
već očovečenje,
kada izbije moja suština
kao sada
kada si me pronašla
i osvojila.
To ti u meni pišeš pesme
jer da te nema
ne bi ih bilo.

Pesma nastaje tako
što se dogodiš ti
ti koja pokrećeš
i onda pomešam
vizije tebe
osećanja
maštu
i reči.
Sve to prođe kroz mene
dok sedim sklupčan
zatvorenih očiju
i pribiram reči iz tame
lovim osećanja iz dubina
i zapisujem ih tako sveže.

Začini se stvore sami
i uđu u pesmu.

Na primer:

-Odsustvo voljene
je gotovo obavezno.

-Malo sećanja na njen miris.

-Njeno lice kad zatvoriš oči.

-Kap teških uzdaha.

-Mnogo strasti.

-Prstohvat želje
da je vidiš što pre
i pogledaš u oči.
Jak začin
redak i dragocen:

-Ako možeš da je posmatraš
usnulu,
kad te takva nežnost obuzme
dok je miluješ
očima,
osećanjima,
moleći se proviđenju
da uvek bude tako,
da je poimaš
i kao ženu i kao dete,
i želiš da je metneš u srce
sklopiš oči
zarobivši je u njemu
kao kolibrija ljubavi.

Začina ima bezbroj
i zavise samo
od osećanja i mašte.

Znate šta,
pesme ne možete presoliti,
prezačiniti!

I tako ja
kao klupče kuvar
mesim pesme
dodajem začine ljudskosti
pečem ih u pećnici osećanja
premazujem skorupom mašte

i na kraju

posipam

čarobnim

medenim

prahom

tebe.

петак, 20. август 2004.

ПЕСМА : НЕШТО КАО ХАИКУ

NEŠTO KAO HAIKU

Na vašoj terasi,
na stazi u parku,
usred parka
i na klupi.

Vašoj-kažem,
iako smo na ti.
Nešto mi ne da
da upotrebim reči
-tvojoj,ti . . .
Ne ide.
To bi svemu
dalo prisniji ton
a prisnosti nije bilo.
Nije bilo mesta.
Držali smo distancu.
Običnu,potrebnu.
Upotreba tih zamenica
bi bila nepoštovanje
uvođenje
nepostojeće
neprilične intimnosti
laž.

Na vašoj terasi
na stazi u parku
usred parka
i na klupi.
U osam ujutro.
Jednog vedrog dana.
Umivenog.
Provetrenog.
Pročišćenog kišom
prethodnog dana.

Stajali smo
jedno do drugog.
Hodali smo.
Sedeli.
Hodali.
Stajali.
Gledali smo oboje
ispred sebe.
Ne jedno u drugo.
Ispred.
Bili smo vedri,
dobro raspoloženi.
Bez senke.

Gledali smo
zeleno,plavo,vodu.

Na vašoj terasi,
na stazi u parku,
usred parka
i na klupi.
U osam ujutro.
Jednog vedrog dana.
Umivenog.
Provetrenog.
Pročišćenog kišom
prethodnog dana.

Tog letnjeg jutra
sam došao kod vas
zadovoljan ranoranilaštvom,
brižljivo odeven.
Izgledao sam kao
''stub društva''
''uzdanica''.
Sako.
Kravata.
Sve pod konac.
U tonu
sa jutrom.
Vi ste bili
još lepše odeveni.
Skroz u belom.
Široke pantalone
košulja
bele mokasine.
Vrlo opušteno
elegantno.

Napravili ste kafu
baš onakvu kakvu volim.
Popili smo kafu
i otišli na terasu.
Potom u park.
Tog vedrog jutra.
Razgovarali smo
o običnim stvarima
stvarima trenutka
lakim.

Bilo je to
neobično jutro.

Tako odeveni
u parku!

Spolja gledano
zbog pojave
izgledali smo
jako prisutni
upadljivi.
Sa druge strane
kada su u pitanju
osećanja
odsustvo
je bilo lakmus
prisustva.
Jedno drugom
nismo bili teškoća.
Lakoća.
Odsustvo prisnosti
je bilo njen savršen
nadomestak
kao kad slagalici
nedostaje deo.
Oblik i iluzija nedostajućeg
su i dalje tu.
Distanca je baš godila
tom jutru
čista
prozračna
svetla
blistava.
Osećao sam se
nekako nestvarno
i nije mi smetalo.

Zanimljivo bi bilo videti
kako smo izgledali
nekome sa strane.
Kada bi mogli
da vidimo fotografije
prizora
sa vaše terase
sa staze u parku
iz središta parka
i sa klupe.
U osam ujutro.
Jednog vedrog dana.
Umivenog.
Provetrenog.
Pročišćenog kišom
prethodnog dana
koja kao da je sprala
sve emocije sutrašnjeg.

Vratili smo se istim putem.
U međuvremenu
jutro nas je napustilo.
Rastali smo se
brzo
iznenada.
U meni je ostao osećaj
da sam nešto propustio
da nisam izrekao.
Ne znam šta.
Nešto kao haiku.
Osećaj da nešto nisam uradio.
Ne znam šta.
Nešto kao haiku.
Nešto čime bih
utemeljio to jutro
čime bih iskazao
spoj
meteoroloških odlika
i svedenih emocija.

''Plavo-zeleni topli led
odsustvo što je prisustvo''

Pomislio sam:
-Bilo bi dobro
pokloniti joj
nekakav mali
srebrni predmet
koji bih volšebno
našao u džepu.

Blistavi
homunkulus
bliskosti.

субота, 19. јун 2004.

ПЕСМА : СЕМЕНА

SEMENA

Učinila  si
da se osećam
kao peto godišnje doba
PROLEĆEJESEN
koje se javlja
samo jednom
u prestupnom trenu našeg života
samo sada
kao presudno zrnce peščanika,
nalik kolopletu više stvarnosti,
gde je zapreteno sve
i pupoljci i plodovi
i seme i rod
i zametak i porod,
dok na zemlji i granama
čekaju
da ih neko pokupi
i bele meke lati
i zrenja trud.
Teku i setva i žetva,
selice dolaze i odlaze
u beskrajnim ponovcima.
Kipti.
Šiklja.
Žeže.

U meni uzvrvelo.
Oplodih sam sebe.
Usadih si seme života
i poče iz mene da niče.
Propupeh.
Prolistah.
Izdžikljah.
Razgranah se
pa se ne vidim,
ne mogu da se pojmim,
ne sagledavam se,
ne prepoznajem.
Od kose mi krošnja
od udova grane i stabla.
Na, i u meni
takav život buja
kakav još ne osetih.
Postadoh
dom
stanište
roditelj.

Prohrveše iz mene
tako čudni plodovi ljubavi
a odasvud
iz daljina otajnih,
iz blizine obesne,
dođoše kriomice,
po nevidelu,
uzajamno nesvesni,
da uzberu semena mošusnog.

Smejah se
grohotom
a nečujno,
jer mi to beše prava nakana
- da obremenim vaskolikost,
darovima
ćutilima
što ih sami
zaboraviše
izgubiše
i koji se u meni ovaplotiše
i što šiknuše
iz moje
zanebesane
ljubavi
i ljudskosti.

петак, 18. јун 2004.

ПЕСМА : ИНТРОВЕРТО

INTROVERTO

Izgubih.
Klonuh duhom.
Ostavi me nada.
Ostadoh ko puž bez kućice
ko ptiče bez gnezda.
Bez utočišta.
Ranjiv sav.
Opečen.
Ne mogu podneti ni svetlost
a kamoli sunce,
više ni dašak, ni lahor
ni poglede
reči
misli.

Zatvaram se brzo
kao kuća koju napuštaju pred rat
kao oči netom oslepelog
kao školjka
kao ježić.
Gubim se,nestajem.
Napuštam sebe
i ovaj svet
da se spasem
da zaboravim.
Sklupčavam se
preklapam
prevrćem u sebe.
Postajem fetus.
Da bih se iscelio
moram malo umreti
pa se opet roditi.
I kada se probuđen rodim

molim,o molim
budi milosrdna.

субота, 29. мај 2004.

ПЕСМА : ЊЕНО ДЕСНО СТОПАЛО

NJENO DESNO STOPALO

Posmatram nogu svoje devojke.
Ne znam mogu li je zvati svojom,
ali . . .?
Tačnije rečeno
njeno stopalo
dok prekrštenih nogu čita.
Stopalo
je normalno
lepo
otprilike
trideset sedam.
Znao bih tačno
ali se kratko poznajemo.
Kratko,ne plitko.
Znao bih
da sam ga držao
na dlanovima
na usnama
kao malo vode
ali nisam.
I tako,
ona čita
uglednu nedeljnu štampu
a ja knjigu.
Sedimo u mojoj dnevnoj sobi
(soba je baš ok)
dok sa gramofona dopiru
songovi Kurta Vajla.
Opušteni smo
i pomalo mi ličimo
na dvoje sredovečnih ljudi
koji uživaju u društvu
jedno drugog.
Ja malo više sredovečan
ona jedva.

Čitam tu dirljivu priču
o devojčici sa gušterom
ali pogled i misli
mi skreću
ka njenim prekrštenim nogama
i stopalima.
Stopalima obuvenim
u udobne crne cipele
na šniranje
sa umerenim potpeticama.
Skupe cipele za hodanje.
Vrlo čiste.
Neodređeno elegantne..
Osećam se prijatno
i ne bih mario
da uvek bude tako.
Iako još uvek
nismo bliski
nismo ni daleki.
Negde smo između.
Između.
I osećam vrednost toga.
Gledam njena stopala
zglob koji se ocrtava
ispod crnih hulahopki.
Obukla je jednostavne
braon pantalone
i crnu majicu sa čipkom
oko vrata i rukava.
Sva je diskretna
svedena.
I želim da bude tu
samnom
što duže.
Ona ne želi
da požurujem bilo šta
između nas.
I neću.
Ali . . .
Iako mi se sviđaju
dozirane emocije i distanca
istovremeno
žudim za bliskošću
i ostajem zapitan . . .?

No,

-imam devojku ko san
ali ne znam
mogu li je zvati
svojom?

субота, 22. мај 2004.

ПЕСМА : МАЛА ДОБОШАРИЦА

MALA DOBOŠARICA

U stvari kelnerica
u malenom restoranu
u mirnijem delu  centra
u zgradi gde živim.
Odskora je tu.
I prvi put kada sam je video
ostavila je dobar utisak.
Malecna je
ali se nekako drži pravo.
Sva je uredna
vešto našminkana
iako vrlo mlada.
Ima prelepo,
milo lice
i sjajnu kosu
prirodnu
dugačku
ravnu
čistu.
Dostojanstveniju kelnericu
nisam sreo.
Deluje vrlo poslovno.
I da,
pregaču
nenadmašno nosi.
Čujte,
ona je jedno pristojno
ljudsko biće,
posebnih osobina.

Jednog dana,
iščekujući svoj obed,
ophrvan podeljenim emocijama
u vezi odnosa sa ženama,
upitah je za mišljenje
u vezi par mojih pesama
koje sam pregledao.
Rekla je da joj se jedna
baš dopada.
Tada se formalno i upoznasmo.

I sad šta.
Pa ništa.

Mota mi se
ta mala kelnerica
po glavi.
Pristojna.
Dostojanstvena.
Ponosna.
Uredna.
Ljubazna.
Posebna.
Počela je
da mi naseljava misli.
A slatka je ko medić.
Ko devojčica.
Ima detinji osmeh,
mala dobošarica.

Umalo da zaboravim.
Izgleda da se moj
sedmogodišnji sin
malo zaćorio u nju.
Često mu donosi palačinke.
Rekoh joj,jednom,
da ima malog obožavaoca
ali izgleda
da ima još jednog.